Hans Fallada


Svatko umire sam

63. poglavlje

GLAVNA RASPRAVA: SVJEDOK ULRICH HEFFKE

Word

              Svjedok Ulrich Heffke, taj kvalitetni radnik, grbavi brat Anne Quangel, prošao je teške mjesece. Valjani ga je komesar Laub uhapsio zajedno sa njegovom ženom odmah, čim su Quangelovi zatvoreni, bez ikakve opravdane sumnje, samo zbog toga, jer je bio rođak supruga Quangel.

Počev od toga dana živio je Ulrich Heffke u stalnom strahu. Taj blagi čovjek naivnoga i jednostavnog duha, koji u cijelom svom životu nije ni za jedan korak skrenuo u stranu, bio je uhapšen od sadista Lauba, i ovaj ga je mučio, derao se na njega i tukao ga. Pustili su ga da gladuje, ponizivali su ga, ukratko, mučili su ga svom paklenom umjetnošću.

Stoga se grbavčev duh posvema smeo. On je samo bojažljivo prisluškivao, što bi njegovi mučitelji željeli čuti, pa je bez razmišljanja dao i takva priznanja, koja su ga teretila, i čija mu je besmislenost odmah bila dokazana.

Onda su ga iznova mučili nadajući se, da će od maloga grbavca ipak uspjeti doznati za neki novi, dosad nepoznati zločin. Komesar Laub je naime postupao po krilatici onih vremena: Svatko je nešto skrivio. Treba samo dosta dugo tražiti, pa će se već naći.

Laub nije htio i nikako nije htio vjerovati, da se namjerio na Nijemca, koji nije bio član stranke, a usprkos tome nije nikada slušao inozemne radio-stanice, nije se bavio defetističkom propagandom šaptanja i nikad nije prekršio bilo koji propis, koji se ticao živežnih namirnica. Laub je rekao Heffkeu u lice, da je on dijelio karte na Nollendorfskom trgu za svoj šurjaka.

Heffke je to priznao, a nakon tri dana mu je Laub mogao dokazati, da on, Ulrich Heffke, nije nikako mogao podijeliti karte.

Sad je komesar Laub okrivio Heffkea, da je izdao proizvodne tajne optičke tvornice, u kojoj je radio. Heffke je priznao, a nakon tjedan dana napornog istraživanja mogao je Laub ustanoviti, da se u toj tvornici nisu mogle izdati nikakve tajne, jer ondje nitko nije znao, za koje su oružje zapravo namijenjeni pojedini dijelovi, što su se tamo proizvodili.

Heffke je svako krivo priznanje morao skupo platiti, ali to ga je samo još više zaplašilo, a nije ga učinilo pametnijim. On je slijepo priznavao, samo da mu dadu mira i da se spasi od daljeg preslušavanja, pa je potpisivao svaki zapisnik. Potpisao bi i vlastitu smrtnu osudu. On je bio samo želatina, hrpica straha, koja već kod prve riječi počne drhtati.

Komesar Laub je bio dovoljno besraman, da tog nesretnika zajedno s Quangelovima dade prevesti u istražni zatvor, premda ni jedan od zapisnika nije dokazivao, da je Heffke sudjelovao u Quangelovim „zločinima“. No sigurno je bilo sigurno, pa neka istražni sudac pogleda, ne će li iz Heffkea ipak izvući nešto, što bi ga teretilo. Heffke je nešto mnogostranije mogućnosti istražnog zatvora najprije iskoristio tako, da se je objesio. U poslednjem su ga trenutku našli, prerezali remen i vratili ga opet životu, koji je za njega postao posve nepodnošljiv.

Počev od toga časa morao je mali grbavac živjeti pod još mnogo gorim uvjetima: u njegovoj je ćeliji cijelu noć gorjela svijeća, a naročit je stražar u razmacima od po nekoliko minuta zavirivao kroz vrata: ruke su mu bile vezane, a gotovo svakoga dana vodili su ga na preslušavanje. Premda istražni sudac nije u spisima našao ničega, što bi teretilo Heffkea, ipak je bio tvrdo uvjeren, da mu grbavac sakriva neki zločin, jer zašto bi inače bio pokušao samoubojstvo? Nijedan nevini čovjek ne čini nešto takvo! Upravo blesavi Heffkeov način, da svaku optužbu najprije prizna, doveo je do toga, da je istražni sudac morao pristupiti vrlo dugotrajnim preslušavanjima i ispitivanjima, koja su onda iznijela, da Heffke nije počinio ništa.

I tako je došlo do toga, da je Heffke tek tjedan dana prije glavne rasprave pušten iz istražnog zatvora. Vratio se k svojoj dugačkoj, tamnoj, umornoj ženi, koja je već davno bila puštena. Ona ga je šuteći dočekala. Heffke je bio odviše smeten, a da bi mogao poći na posao. Često je cijele sate klečao u kakvu kutu sobe i ugodnim, tihim falsetom pjevao crkvene pjesme. Nije gotovo ni razgovarao, a po noći je mnogo plakao. Imali su zašteđena novca, pa žena nije ništa poduzimala, da svoga muža potakne na posao.

Tri dana poslije nego su ga pustili, primio je Ulrich Heffke opet poziv kao svjedok na glavnu raspravu. Njegova slaba glava nije mogla više pravo shvatiti, da je pozvan samo kao svjedok. Od sata do sata raslo je njegovo uzbuđenje, pa nije više gotovo ništa jeo i sve je dulje pjevao. Neizmjerno ga je mučio strah, da će netom pretrpljena zlostavljanja iznova početi.

U noći prije glavne rasprave objesio se po drugi put, ali ovaj put mu je njegova tamna žena spasila život. Čim je opet mogao disati, ona ga je temeljito izlemala. Nije joj se sviđao njegov način života. Sutradan ga je čvrsto uhvatila ispod ruke pa ga na vratima sobe za svjedoke predala sudskom podvorniku rekavši: „Ovaj je malo lud! Na ovoga morate dobro paziti!“

Kad su pale ove riječi, bila je soba za svjedoke već prilično puna ― uglavnom su tu bili pozvani Quangelovi drugovi sa rada, uprava tvornice, obje žene i poštanski tajnik, koji su ga vidjeli kako polaže karte ― budući da je dakle bio prisutan cio niz svjedoka, kad je Anna Heffke izrekla ove riječi, nije na Heffkea pazio samo sudski podvornik, već je na njega marljivo pazila i cijela masa svjedoka. Neki su pokušali da skrate dosadno čekanje dražeći grbavca, ali im to nije naročito uspjelo: iz očiju toga čovjeka je i odviše virio strah. A ljudi su bili ipak previše dobroćudni, da bi ga mnogo gnjavili.

Grbavac je usprkos svom strahu dobro podnio preslušavanje, što ga je izvršio predsjednik Feisler, jednostavno zbog toga, jer je tako tiho govorio i tako jako drhtao, da je vrhovnom sucu uskoro dojadilo da se dalje bavi tim plašljivim zecom. Onda se grbavac skutrio među ostale svjedoke nadajući se, da je time stvar za njega svršena.

No ipak je morao gledati, kako je tužilac napao njegovu sestru, kako ju je mučio, a čuo je i besramna pitanja, što ih je postavljao Anni. Srce mu se uzbudilo, i on je htio istupiti i htio je govoriti za svoju ljubljenu sestru, htio je posvjedočiti, da je uvijek vodila čestit život ― ali strah ga je natjerao, da se opet skutri, da se sakrije, da bude kukavica.

I tako je pratio raspravu kolebajući se između straha, kukavštine i časovitih poriva hrabrosti, ne vladajući više svojim osjetilima sve do onog časa, u kojem je Anna Quangel pogrdila BDM i SA i SS. Doživio je graju, koja je zatim nastala, i u njoj malo sudjelovao svojim vlastitim, malim, smiješnim likom, kad se popeo na klupu, da bi mogao bolje vidjeti. Vidio je, kako su dva stražara odvukla Annu iz sudnice.

Još uvijek je stajao na klupi, kad je presjednik konačno počeo umirivati dvoranu. Njegovi su susjedi zaboravili na njega, oni su se skupili u hrpu.

Uto pogled tužioca pinčera zape na Ulrichu Heffkeu, pa on začuđeno pogleda taj lik dostojan smilovanja i viknu: „Hej, vi tamo! Vi ste optuženičin brat! Kako se ono zovete?“

„Heffke, Ulrich Heffke“, pomogne tužiocu njegov asistent.

„Svjedoče Ulrich Heffke, to je bila vaša sestra! Ja vas pozivam, da dadete izjavu o predživotu Anne Quangel! Što znadete o njenu predživotu?“

I Ulrich Heffke otvori usta ― još uvijek je stajao na svojoj klupi, a oči su mu po prvi put gledale bez straha. On otvori usta i zapjeva svojim ugodnim falsetom:

„Oprostit ću se s tobom, ti svijete lažljivi, ludi!

Grijeha si pun, zala i nisi mi po ćudi.

Ja u nebo žudim, gdje nema ni traga zlu.

Bog će nagraditi onog, koji mu služi tu.“

Svi su bili tako zabezeknuti, da su ga mirno pustili pjevati. Nekima se čak to jednostavno pjevanje učinilo ugodnim, pa su stali njihati glavama prateći melodiju. Jedan od prisjednika je širom otvorio usta. Studenti su se rukama čvrsto prihvatili ograde, a na licu im se pojavio napet izraz. Zabrinuti sijedi odvjetnik je ukoso nakrenuo glavu i zamišljeno stao rovati po nosu. Otto Quangel je svoje oštro lice okrenuo prema šurjaku i po prvi put osjetio, da njegovo hladno srce toplo kuca za siromašnog mališana. Što će učiniti s njime?

„O spasi moju dušu, jer milosrđe ti si,

Do prijestolja je svoga iz nevolja uzvisi.

Koji propadne ovdje, u rajske doći će dvore.

Zauvijek ozdravit taj će, i bit će kod tebe gore.“

Za vrijeme pjevanja druge kitice postalo je u dvorani opet nemirnije. Predsjednik je nešto prošaptao, a tužilac je redarstvenom oficiru poslao ceduljicu.

No mali grbavac se nije obazreo ni na što od svega toga. Pogled mu je bio uperen u strop dvorane. Onda glasno vikne, a glas mu je bio zanesen, ekstatičan: „Ja dolazim!“

On uzdigne ruke i nogama se otisne s klupe kao da želi poletjeti …

Ali je samo nespretno pao među svjedoke, koji su sjedili pred njim pa prestrašeno skočili u stranu, i otkotrljao se među klupe …

„Izvedite toga čovjeka!“ viknu predsjednik zapovjednim tonom u dvoranu, koja je opet bila silno uzbuđena. „Neka se liječnički pregleda!“

Ulricha Heffkea iznesoše iz dvorane.

„Kako se vidi: obitelj zločinaca i luđaka“, ustanovi predsjednik. „No, već ćemo se pobrinuti za to, da bude iskorijenjena!“

I on prijeteći pogleda Otta Quangela, koji je još uvijek rukama pridržavao hlače i gledao prema vratima, kroz koja je nestao njegov mali šurjak.

Naravno da su se pobrinuli, da se iskorijeni mali grbavac Ulrich Heffke. Budući da nije ni duševno ni tjelesno bio sposoban za život, to se nakon kratka boravka u ludnici jedna injekcija pobrinula, da je tom opakom svijetu zaista mogao reći zbogom.

преузмите текст

  
Hans Fallada, SVATKO UMIRE SAM
Preveo Vlatko Šarić
Zora - Državno izdavačko poduzeće Hrvatske
Zagreb 1950
 

H. Fallada, Svatko umire sam (63)

A. Huxley, Otok – I

G. Papini, Ne želim više biti ono što sam

R. Bergin, Razgovori sa Borhesom (II-odl.)

Б. Нушић, Регулација, нивелација, канализација

Đovani Bokačo, Dekameron (I/3)

Брана Цветковић, Зунзарина палата

Živojin Ivković, Jutro

Isak Baševis Zinger, Ko je neprijatelj?

Umberto Eko, Estetika Nikole Kuzanskog

Mišel de Montenj, O kajanju

С. Текелија, Три дана јуна 1796.

Г. Ајх, Епизода

М. Ж. Павлов, Пет песама

М. Ж. Павлов, Никловани пиштољ

М. Ж. Павлов, Мускетари уличних скакаваца

В. Хилдесхајмер, Велика набавка

Р. Поповић, Арахна, Отварам све и Дозивам

M. Antić, Leva strana sveta – dve pesme

M. Bašo, Uska staza u zabrđe – Prolog

T. Vajlder, Možda slučaj

H. L. Borhes, Parabola o Servantesu i Kihotu

H. L. Borhes, Dva kralja i dva lavirinta

С. Мркаљ, Састављено кад у горњокарловачку боловаоницу доспедох побеђен и остављен од свега света

В. П. Дис, Недовршене речи – Седма песма

Д. Милетић, Нокат – Пролог

М. Бишоф, Лов

М. Бишоф, Лице

М. Бишоф, Навођење звезде

D. Miletić, Ksenija Sponza u Simplon Orijent Ekspresu

D. Miletić, Zalogaj, Zrcalo i Pesnik

D. Miletić, Mantre

M. Ž. Pavlov, Drvo koje tužno peva – 11

М. Ж. Павлов, Сербија у туђини

М. Ж. Павлов, Кутија скривених значака